crveni-kofer-i-jos-jedan-isti-takav-web.

Veliki šoumen Dr Nele Karajlić, preporučuje knjigu

Cveni kofer i još jedan isti takav, domaćeg autora

Zorana Grujića Gruje.                                      

"Humor ima razne boje. Nekad je bijel, nekad crn, nekad siv, nekad žut. Nekada se rađa ispod vješala, ili ispred streljačkog stroja, a nekad u krevetu ili ispod njega. Može da bude gorak, a može da bude i sladak, nekad vas tjera do suza, a nekad vas natjera da ušutite, pa se dobro zamislite, pa shvatite da to što je smiješno i nije toliko smješno kao što je izgledalo na prvi pogled. Humor može da bude odbrana, bijeg od stvarnosti, od nesreće, ali može da bude i napad, strela jača od svakoga metka, svake granate, čak i od svake “teške riječi”, koja nije duhovita. “Ubila me smešna reč” stoji kao epitaf na grobu čovjeka koji se zacenuo poslije slušanja vica izguubio dah i umro.
Dakle, humor je opasno oružje, pa se novim zakonom koji je u proceduri, predlaže da duhoviti ljudi moraju da nose oružani list, koji im dozvoljava nošenje i upotreba humora.
Humorom se krijemo, ali se i otkrivamo. Međutim, kakav god da je humor, on je ljekovit i preporučuje se i kao preventiva, ali i kao lijek za liječenje akutnih i hroničnih bolesti tako da nije preporučljivo bježati od njega.
U “Crvenom koferu” Zorana Grujića Gruje humor je detektovan na više mjesta i u ozbiljnim količinama. Međutim, to nije onaj humor kojeg nam netalentovani pisci nemeću kroz svoja djela, na silu, i bez šarma i osjećaja za mjeru, kao neko ko ne zna da ispriča vic, pa mu se smijete reda radi, da ga ne bi uvrijedili, jer u našem narodu, odraslom na humoru, činjenicu da je neko neduhovit smatraju uvredom, kao da je to isto što i biti glup.
Kod Gruje je cijela priča, kroz koju nas vodi jednostavnim, modernim jezikom, nenametljivo, ali sigurno, istkana tankim vlatima humora, i to onog najkvalitetnijeg, sofisticiranog, onoga koji te privlači na svoju stranu lagano, šmekerski, bez nametanja, već dostojanstveno, sa sjanim osjećajem za mjeru. Te niti humora su ovoj knjizi dale taj neohodni ukus, kojeg svako umjetničko djelo kao i svaka hrana moraju da imaju da bi bili ukusni i privlačni.
Ali, nije samo humor taj koji ovo djelo čini bogatim i jedinstvenim. To je i jedan poseban emotivni odnos kojeg autor gaji prema svojim junacima, neka istančana ljubav koju u sebi nose osjećajni ljudi sposobni da vide ono što drugi nisu u stanju.
Detalji sa kojima barata u svome tekstu, način pripovjedanja i posebno razumjevanje prema svojim likovima i njihovim sudbinama daje za pravo čitaocu da pomisli da se u jednom trenutku čitanja zaista nalazi na mjestu i u vrijeme kada se radnja ovoga romana odvija. Najteže je svakome autoru da uvjeri svoga čitaoca o istinitosti onoga o čemu se u romanu govori, a to Gruja čini sa lakoćom, upravo zbog te naratorske vještine u kojoj suptilnost i detalji kreiraju sliku koja postaje toliko stvarna i opipljiva, a junaci tako jasno, plastično opisani, da se možete svim i svačim zakleti da ste i vi imali prilike da upoznate ljude o kojima Gruja u ovome romanu priča.
A Gruja zna da vodi priču i zna kada i koje oružje u toj priči da upotrebi. Najjače oružje mu je ljubav prema likovima.
Zaključak:
Ova knjiga u svome sastavu ima dovoljnu količinu humora da se ne ispušta iz ruku sve do poslednje stranice, uključujući i “odjavnu špicu”, pa se tako ista preporučuje čitaocima da je čitaju tri puta dnevno, uz malo vode, te da istu preporuče svojim najbližima."

Dr Nele Karajlić